"Želiš li ozdraviti?", pitao bi Isus one koji su od Njega ozdravljenje. Dugo mi je to pitanje djelovalo čudno, u najbolju ruku retoričko, no nije tako. Upravo suprotno. Dokle god ne shvatimo da ne možemo ozdraviti dok nismo iscjeljeni na svim razinama; dok ne maknemo uzrok bolesti koji je tek posljedica nesklada sa samim sobom, dotle naše ozdravljenje može biti samo na toj površnoj razini koja ublažava posljedice, ali ne uklanja uzrok. Isusovo pitanje ide u tom smjeru: Želiš li iscijeliti i jesi li spreman mijenjati sebe u skladu s tim? Znao je da to nije ni malo lako jer zahtijeva potpunu suradnju slobodne volje lišene predrasuda i strahova kojima se razmeće ego s kojim se svi poistovjećujemo i zbog toga ne uviđamo zamku u koju upadamo. Sami sebi, naime, postavljamo stupice u koje upadamo da bi smo i dalje mogli biti ego, a ne veličanstveno, bogoliko, bogoduho stvorenje po kojem se očituje sam Svestvaralački Duh koji je u temelju svega što jest.
Učinivši sebe robovima ega koji nam sugerira kako smo odvojeni od Boga i stoga nemoćni, bijedni, grešni i nedostojni ljubavi, ego može dalje "uživati" u svojim plodovima - mizernosti, bespomoćnosti i nedostojnosti, dakle patnji koju je sam stvorio. Svaki čovjek želi ozdraviti, ali ne žele svi biti iscjeljeni. Ne žele jer ne znaju što to znači, a još manje vjeruju. Pa kako im onda pomoći? Teško, ili nikako. Da se moglo pomoći bez vlastitog angažmana, Isus bi nas, hoćeš nećeš, bio sve iscijelio jednom jedinom riječju. No, nismo mu to dopustili, ni onomad, ni sada. Štoviše, svim silama se trudimo da podignemo branu spram snage Duha koja nam se daruje besplatno i preko svake mjere. Ne tražimo način kako da se riješimo patnje, nego tražimo način da ju zadržimo. Ne zato što tako želimo, nego zato što tako činimo. Sami ne umijemo, a ne vjerujemo Onome tko to umije. U protivnom, svi bi smo već odavno bili iscijeljeni.
Nedavno sam doživjela još jednu gadnu pljusku ega zbog koje sam se, po tko zna koji put, pitala: Koliko još udaraca treba primiti srce...zašto je još jednom tako brutalno ranjeno...do kada još tako.... A onda, kad se moj um utišao, stigao je jednostavan, savršen odgovor na sva ta pitanja:Koliko još - koliko ti bude potrebno da naučiš da im se zahvališ i ne primaš njihovu ponudu. Tko te prisiljava da se zbog tuđega ega (ponašanja motiviranog strahom) osjećaš jadno, poniženo, uvrijeđeno...Ne postoji sila koja ti to nalaže osim tvog vlastitog, drame željnoga, ega. Dokle god za tim imaš potrebu, bit će ti dana. Zašto mi se događaju te uvrede? Zato što ih podsvijesno hranim bivajući za njih prijemčiva dik istovremeno molim za iscjeljenje.
Tako se, u svjetlu duha oslobođenog ega, pokazuje istina Božjega Duha koji svako zlo okreće na dobro onima koji vjeruju. Posljednji, najbrutalniji udarac, bio je potreban mojemu duhu da bi naučio mudrost ne poistovjećivanja s egom, svojim ili tuđim. Istog trenutka je samosažaljenje prestalo, a mudrost Božja je zasjala u svoj svojoj ljepoti. Više se nisam osjećala ranjeno, povrijeđeno, poniženo....Ne zato što su se okolnosti objektivno promijenile, nego zato jer sam ih najednom vidjela u drugom svjetlu i osjetila razliku ne samo na razini intelekta (umna razina), nego i svim srcem koje je trenutno iscjelilo od te i svih drugih emocionalnih boli na koje me nikada nitko nije mogao prisiliti, nego sam na njih pristala slobodnom voljom. Prihvativši sugestiju ega, osjećah se poniženo ukoliko se netko drugi ponašao na način na koji se ponašao.
Za ime Božje, to je siguran recept za doživotnu nesreću. Najednom sam to shvatila na svim razinama i postala slobodna, zdrava, iscjeljena. Ništa se nije promijenilo, niti se išta trebalo promijeniti osim tog stava prema ponižavanju. Nitko, baš nitko izvan nas samih nema moć da nas ponizi, uvrijedi ili ozlijedi. Sada su moje misli i stavovi pričali posve novu priču. Netko se ponašao tako i tako...Ok, to je apsolutno njegova stvar i nema sa mnom nikakve veze. Svatko će ionako snositi odgovornost za djela koja čini, zašto bih se ja osjećala loše zbog loših stvari koje netko čini iz bilo kog razloga? Bože, kako je to jednostavno, kako mudro i kako zrelo? Gdje mi je pamet bila do sada. Želiš li se osjećati bijedno, bez brige budi, lako će se nači netko tko će tome udovoljiti, na ovaj ili na onaj način. ZATO nam se i događaju stvari koje se događaju jer smo s njima sklopili podsvjesni savez, dogovor i nepisanu odluku da ćemo postupatu u skladu s njim. Tko god se bude ponašao na način koji osobno smatran neprimjerenim, iz bilo kog razloga, odbijam biti sretna. Osjećat ću se izdano, ranjeno, poniženo...'Neka ti bude kako si odabrao, smiješni čovječe!', ali zašto se onda čudiš kad se upravo tako dogod;. Ttako kako si sam odabrao?
Ego je, kako se dade vidjeti, istovremeno i moćan i smiješan u svojoj nemoći. Kada mu pristupite otvoreno, bez straha od istine koju svim silama nastoji izokrenuti, pokaže se slabijim no što bi ste mogli slutiti. Drugim riječima: Sve što postoji, uključujuć i ego, služi pununi života, služi istini, služi Svestvaralačkoj Ljubavi koja jest Bog, ukoliko mu damo priliku. Kako se, dakle, mogu osjećati dobro kad mi je netko učinio nešto ružno? Tako da shvatiš da nije učinio tebi, nego sebi. Ukoliko želiš da to bude i tebi, bit će ti, ne želiš li, neće ti biti. Što ti imaš s tuđim životom, tuđim ponašanjem , tuđim grijehom....? Ništa ili sve, zavisi koliko i kako želiš. Imaš moć da budeš sretan, ali i moć da budeš nesretan. Izbor je samo tvoj.
Ne samo da sam primila dar savršenog iscjeljenja, nego i slobodu od potrebe da optužujem bilo koga, uključujuć i samu sebe kao i one koji su se ponašali na način koji je do jučer ego osuđivao. Tako automatski nestaje svake ogorčenosti iz koje izviru optužbe. Beskrajno veliki dar Božje Ljubavi. Dar kojem sam oduvijek bila otvorena, ali ne dovoljno da bih se u potpunosti odrekla ega i njegovih kolačića. Sve do sada. Ovoj mudrosti i ovim darovima nije me doveo moj um, nego srce koje je, težeći za mirom, dolazilo u sve češću i sve bolju prigodu da bude iscjeljeno. Ta prigoda bijaše svaka nova bol, povreda, patnja...na kojima sam sada beskrajno zahvalna jer Bog, uistinu, svako zlo okreće na dobro onima koji vjeruju. Onima koji to ne mogu ni prihvatiti ni vjerovati vrijedit će neka druga pravila u skladu s njihovom vjerom. "Tko ima uši da čuje, neka čuje."
Ovu osobnu povijest iscjeljenja započela sam prije par godina puštajući da Duh puše kamo hoće bez obzira razumijem li to ili ne, i evo, plodovi su i više nego očiti, a njihova vrijednost se može izreći jednom jedinom rječju: beskrajno dragocijeni. Osjećam se preporođenom jer jesam preporođena mudrošću i istinom kojoj vjerovah "mimo svake nade". Vjerovah i kada ništa ne shvaćah, ništa ne vidjeh i ništa ne promijenih na bolje. Ta vjera, sama po sebi bijaše dovoljna da Bog učini, ne samo onako kako sam molila, nego i beskrajno više, onako kako se, u skladu sa naslijeđenim stavovima, ne usudih vjerovati.
"Hvala Ti što si nas sazdao tako čudesno i što su djela Tvoja predivna!" - to je sve što mogu reći gledajući Mudrost Božju koja se razlijevam mojim životom i od "jarka mojega rijeka, nastade, a od rijeke more.".
Višene moram vjerovati jer sada znam da je to istina.
Ne samo da sam primila dar savršenog iscjeljenja, nego i slobodu od potrebe da optužujem bilo koga, uključujuć i samu sebe kao i one koji su se ponašali na način koji je do jučer ego osuđivao. Tako automatski nestaje svake ogorčenosti iz koje izviru optužbe. Beskrajno veliki dar Božje Ljubavi. Dar kojem sam oduvijek bila otvorena, ali ne dovoljno da bih se u potpunosti odrekla ega i njegovih kolačića. Sve do sada. Ovoj mudrosti i ovim darovima nije me doveo moj um, nego srce koje je, težeći za mirom, dolazilo u sve češću i sve bolju prigodu da bude iscjeljeno. Ta prigoda bijaše svaka nova bol, povreda, patnja...na kojima sam sada beskrajno zahvalna jer Bog, uistinu, svako zlo okreće na dobro onima koji vjeruju. Onima koji to ne mogu ni prihvatiti ni vjerovati vrijedit će neka druga pravila u skladu s njihovom vjerom. "Tko ima uši da čuje, neka čuje."
Ovu osobnu povijest iscjeljenja započela sam prije par godina puštajući da Duh puše kamo hoće bez obzira razumijem li to ili ne, i evo, plodovi su i više nego očiti, a njihova vrijednost se može izreći jednom jedinom rječju: beskrajno dragocijeni. Osjećam se preporođenom jer jesam preporođena mudrošću i istinom kojoj vjerovah "mimo svake nade". Vjerovah i kada ništa ne shvaćah, ništa ne vidjeh i ništa ne promijenih na bolje. Ta vjera, sama po sebi bijaše dovoljna da Bog učini, ne samo onako kako sam molila, nego i beskrajno više, onako kako se, u skladu sa naslijeđenim stavovima, ne usudih vjerovati.
"Hvala Ti što si nas sazdao tako čudesno i što su djela Tvoja predivna!" - to je sve što mogu reći gledajući Mudrost Božju koja se razlijevam mojim životom i od "jarka mojega rijeka, nastade, a od rijeke more.".
Višene moram vjerovati jer sada znam da je to istina.
