Okrenuti i drugi obraz (nastavak 2.)

Cijela vječnost mi je trebala da na vlastitoj koži iskusim svu dubinu ove istine, jer čim bih se pomakla s mrtve točke, brzo bih, po diktatu ega, požurila u svijet da ga lupim po glavi svojom novim pravednošću, kao što to ego redovito čini. Prvi put u životu se umio, pa ma kako god, a već slijedećeg trenutka proziva sve kojima vidi i najmanje mrvice, a vidi ih posvuda; ta to i jest njegova zadaća, a na nju Isus ima samo jedan odgovor : Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! (Mt 23, 13-32) Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? (Mt 7,3) Doista, tek kada vidimo to brvno u svojemu oku, shvatit ćemo veličinu svojoga licemjerja, a tada više nećemo imati potrebe gledati trun u oku bratovu, sve ako svoje brvno i uklonimo. Štoviše, tek tada će posve nestati ta potreba trčanja s povećalom u potrazi za tuđim grijesima. Tada ćemo shvatiti prispodobu o oku kao svjetiljci duše koja može biti svjetlost, ali i tama, pa kakva svjetiljka takva i slika svijeta.

Ego nema upaljenu svjetiljku duše i zato svugdje vidi tamu pa unosi tamu i u stvari koje su po sebi dobre. To je slijedeća zamka koju rado koristi jer ne želi shvatiti istine po kojoj je nečistima sve nečisto, dok je čistima sve čisto. Neprestalno sam to objašnjavala svom devetogodišnjem nećaku koji je, po mentalitetu ulice, već odavno razabrao koji je prst 'prost' i zašto, kao i mnoge druge 'proste stvari i situacije'. I premda nije u potpunosti savladao bit pouke, ipak je uspio zapamtiti rečenicu koju sam, u tu svrhu, neprestalno ponavljala: „Prostacima je sve prosto, pa i sam Bog“. Kako se nije želio pribrojiti u prostake, tako je vremenom prestao stvari nazivati prostima, barem u mojoj nazočnosti. Isto vrijedi i za grešnike; njima je svatko grešnik koji zaslužuje osudu, a najviše se osuđuje ono što se najviše potiskuje pred vlastitom sviješću. Govor o brvnu u oku svjedoči o tome kako Isusu nije bila potrebna pomoć psihologije da bi to shvatio, baš kao što egu nije dostatno ni jedno, ni drugo.

Sve dotle dok se nisam uspjela, barem povremeno, uzdići iznad ego-razine, ni sama nisam bila kadra prepoznati tu podudarnost. Uporno sam, naime odbijala prihvatiti činjenicu kako u drugima najžešće osuđujemo ono što sami pred sobom skrivamo, pa sam se morala dobro naoružati iskrenošću kako bih prešla i preko toga praga. Uz dostatan trud, pronaći ćete ono što pred sobom želite sakriti ukoliko to istinski tražite. Prva reakcija je uvijek otpor, pa što je osobina neugodnija, to je otpor, razumljivo, veći kao što vrijedi za sve vrste uloga. Ja da sam manipulator, gnjavator, sebičnjak, lažljivac... Nemoguće! Pa to me najviše izluđuje kod ljudi! Odlično! Sada znate odakle ćete krenuti. Probajte eksperimentirati, ako već ništa, a ono barem da se zabavite igrajući sa sobom istine. Osobno mi nije bilo ni malo zabavno, ali korisno svakako jest, pa sam zahvalna svima koji su me, na ovaj ili onaj način, ponukali na tu ideju kao i svekolikoj ljudskoj mudrosti iz koje sam crpila pitanja i odgovore stavljajući ih pred tezulju duše sve dotle dokle ih ona ne bi prihvatila ili odbacila. 

A duša je ona božanska svjetlost u nama koju ne može zatamniti nikakav mrak ega i zato jedina mjerodavna da bude dostojan arbitar u pogledu istine, i zato se nema potrebe nadglasavati sa egom. On je onaj koji skače u vatru i vodu poradi djelotvornog uvjeravanja, jer njemu je potrebno uvjeravati, a duši nije. Ona je sigurna u svoju snagu i nema potrebu nikoga u to uvjeravati. Uvjeravanje je pouzdana karakteristika nesigurnosti i sumnje u vlastitu iskrenost. „Hoćeš se kladiti da sam jači od tebe!“ - tako se najčešće međusobno izazivaju djeca kada nisu uvjerena u svoju snagu, pa ako nekim slučajem pobijede izazivača, obično ostanu zaprepašteni. Svi smo to zacijelo iskusili kao i ponešto manje bezazlenu situaciju u kojoj smo se iz petnih žila upinjali kako bi smo se zbog nečega opravdali, pa što je opravdavanje besmislenije, to je trud žešći. Isto vrijedi i za napad. To više se napada i osjeća napadnutim što se više osjeća krivim.

Zakon je to kojeg moramo uvažiti želimo li umaći s razine ega i njegovih mučnih trvenja, a nitko to ne može učiniti mjesto nas, pa ni sam Bog. Zavaravanje oko toga je još jedna zamka ega koju je Crkva prepoznala kao grijeh preuzetnosti premda ga, nesvijesno, i sama nerijetko podržava po svojim predstavnicima koji štošta tumače, a da ni sami ne shvaćaju. Ne radi se, naravno, o tome da Bog nešto ne bi mogao, nego se radi o naivnom i pogrešnom poimanju Boga. Sam Isus nas je poučio da smo jedno s Njime kao što je i On jedno s Ocem i u tom kontekstu govorio o kraljevstvu koje je u nama, a ne izvan nas. Bog je stvarnost koja je u temelju naše stvarnosti. On je onaj 'Jest' u svemu što jest, pa tako je i u nama stvarnost koja se očituje na način ljudskog bića, kao što je u kamenu na način kamena, u cvijetu na način cvijeta...

Ne može, dakle, biti izvan nas bitak koji je u temelju svekolikog bića, baš kao što ne može prisiliti slobodu da bude neslobodna kad je On u temelju te slobode. Zahvaljujući upravo toj slobodi, mi nismo tek obična stvorenja, nego smo, svojim izborom, sustvaratelji Božjeg stvaralaštva. On je Stvoritelj, a mi smo stvaratelji po moći Njegova stvaralačkog  Duha. Zato smo jedno s Njime, ali ne istovijetni, kao što ni morska kapljica, iako jedno s morem, nije istovijetna moru, ali dok je u njegovu koritu, udružena sa svim ostalim kapljicama, ima sva svojstva mora. Sama za sebe, međutim, ostaje sebi istovijetna; bila je i jest kapljica, ali više nema snagu i narav mora. Grijeh je upravo to; napuštanje svoga 'korita' zbog čega se, daleko od izvorne biti, gube svojstva te biti. I premda će morska kapljica ostati kapljica i izvan mora, ona sada predstavlja izoliranu stvarnost koja nije kadra biti ono što je bila u svojoj izvornoj postojbini.

Bezbroj je načina zbog čega se pojedina kapljica može naći izvan mora, ali je jedino čovjeku dana moć da to učini svojom vlastitom voljom, sve ako je ona tek preuzeta kao model naučenog ponašanja. U konačnici, svaki je čovjek slobodan, pa makar toga i ne bio svjestan, a sloboda je jedini put odlaska i vraćanja k izvoru. To je jedini razlog zašto to Isus naprosto nije učinio mjesto nas. On, dakle, nije došao osloboditi nas naših grijeha, niti je toga mogo, ili trebao, činiti, no, ono što je mogao, daleko je važnije od toga da, mjesto nas, zauzima mjesto naše slobode: Pokazao nam je kako je to čovjeku moguće otkrivši nam tajnu naše snage koja proizlazi iz nerazdruživog jedinstva s Bogom. Bez te božanske snage i mudrosti, Bog zacijelo ne bi stavljao dar slobode u tako nepouzdane ruke kakve su ruke ega. Od tih ruku nas je Isus došao osloboditi, ali ne tako da ih silom ukloni, nego da nam pokaže da postoje i druge, dovoljno moćne i snažne, ruke koje su kadre nositi taj veličanstveni dar stvarateljstva, bez opasnosti da njime budu satrte. Pokazao nam je izvor žive vode, pa zar bi mjesto nas trebao i piti?

Svatko tko misli da je i to trebao, ne shvaća veličinu dara života koji smo primili i veličinu stvaralaštva koje po njemue ostvarujemo, a još manje činjenicu da se sam Bog očituje kroz naše slobodu i njeno stvaralaštvo. Ta, što imamo, a da nismo primili? I sama moć da biramo suprotno svojoj biti, u suštini je moć Tvorca. Zašto to kamenu, cvijtu ili lisici, ne polazi za rukom? Oni nemaju mogućnost živjeti u neskladu sa svojom biti i to je jedini razlog što se ne zovu djeca Božja, nego naprosto stvorenja. Stvaralaštvo je ono po čemu smo slični Bogu Stvoritelju, bez obzira što cvijet nije ništa manje bogolik od nas. Ono smo što jesmo samo zato jer nam je dano da to budemo. Sjetimo se Isusovih riječi Pilatu: Ne bi nada mnom imao nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Sve što imamo i što jesmo dano nam je „odozgor“, pa tako i sloboda da biramo između dvaju suprotnosti: one prave koja jest ljubav, ili one iluzorne koja jest njena suprotnost. Samo u tom kontekstu smo, kao pojedinačna svijest, Božji sustvaratelji, jer bitak je jedan, nepodjeljen i sveobuhvatan; univerzalan baš kako što smo znakovito imenovali sveukupnost, odnosno univerzum.

Iluzija je, prema tome, očekivati da Isus mjesto nas prijeđe naš put ka Istini. On je taj Put i njegov putokaz, Njegov je Duh onaj Branitelj, Duh Istine kojeg je obećao kao onaoga koji će nas uvoditi u svu istinu, ali nije obećao prohodati ga mjesto nas, niti je to mogao. Ta zar bi činio išta protivno Duhu Očevu koji nam je dao svoje dostojanstvo da u njemu sami hodimo? Zar bi nas u ime sažaljenja lišio božanske odlike? Nipošto. Njegova je riječ posve jasna: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga. (Iv 14,5-8) Ne shvaćajući što to zapravo znači, učenici ga priupitavaju o njegovu zagonetnom Ocu inzistirajući da im ga pokaže, ili barem podrobnije opiše, a Isus se, dan uoči svoje smrti, naročito potrudio da im nekoliko puta tumači istu, za njih neshvatljivu stvar: Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji je u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. (Iv 14, 10-12).

Isus je, naravno, bio svjestan da učenici to nisu mogli shvatiti bez obzira što su svjedočili njegovim djelima, jer njihova svijest još uvijek nije bila pripravna za takvu vrstu istine, pa im je i sam olakšavao govoreći kako ima mnogo toga za reći, ali oni to sada još ne mogu nositi. Da je, mjesto njih, mogao prohodati njihov put spoznaje, teško da to ne bi učinio onim svojim odanim siročićima koji su zijevali od čuđenja neprestalno dodijavajući: 'Pokaži nam Oca, pliz, pliiiz! Čovjek, naime, mora sam prevladati razinu ega u posvemašnjoj slobodi i zato je svaka prisila, a nerijetko i samo upletanje, kontraproduktivno. Zato ni Isus nije nikome nametao svoj nauk silom, a lutanja stranputicama ega, nije nazivao grijehom, nego izgubljenošću, zalutalošću, lutanjem u tami i sličnim usporedbama iza kojih stoji jasan poziv za pomoć i suosjećanje, a ne osuđivanje. Prispodoba o razmetnom sinu najbolje govori o tom lutanju i radosti povratka. Ego bi, međutim, postupio upravo suprotno: 'Neka sad snosi posljedice svojih grijeha! Sam si je kriv!' I još bi mu natovario.

Kažnjavanje i likovanje ne spadaju u kategoriju ljubavi. Ta, u njoj je sve stvoreno, pa i sam ego. Pa ipak, milost prosvjetljenja ne pada 's neba' kao gotov dar, nego ga sam ljudski duh treba u sebi razotkriti. Jedino tako se očituje punina dara, i jedino tako nas potvrđuje kao Božju djecu, sustvaratelje ljubavi. I nama, koji se nadvijamo nad Isusovim životom već dva milenija, gotovo je jednako teško shvatiti, pa kako ne bi bilo tim neukim ribarima koji nisu čuli ni za jednostavnije nauke koje je ondašnji svijet nudio, poput filozofije koja se lakše nosila s pojmom bitka ili božanske naravi o kojoj je Isus, zapravo, govorio u terminima kraljevstva Nebeskog. Pa čak i oni koji kognitivno shvaćaju to jedinstvo bitka, ne znaju točno što to znači u konkretnom životu, pa to ostaje kao prazni pojam s kojim se zabavljaju filozofi, više iz naravi svoje profesije, nego iz potrage za vlastitom istinom koja ne može biti izvan tog jednoga bitka. Teško da se Parmenid osjećao božanstvenije od Demokrita kada je, onako srčano, vjerovao i branio svoju jednostavnu, ali snažnu, tezu po kojoj sve mora biti jedno iz prostoga razloga što 'bitak jest, a nebitak nije'.

Suočeni s zakonom ovoga svijeta kojim dominira ego, teško je prihvatiti bilo koju drugu istinu osim njegove istine sve ako se ona očituje pred našim očima. Ta, tim istim očima gledamo i onu drugu koja nije iznimka, nego pravilo, pa zato u nju vjerujemo, a ovoj drugoj, Isusovoj se, u najboljem slučaju, tek čudimo premda se Bogu, bez dvoumljenja, obraćamo s Oče naš. Nije li to neobično i vrlo znakovito? Kad bi Bog bio vaš otac, mene bi ste ljubili, jer ja sam od Boga izišao i došao. ... Zašto ne razumijete govora moga? Jer niste kadri slušati moju riječ. Vi imate đavla za oca i hoćete da vršite želju oca svoga. On bijaše ubojica ljudi od početka i nije stajao čvrsto u istini, jer u njemu nema istine. Kad god govori laž, govori svoje vlastito, jer je lažac i otac laži. (Iv 8, 41-45) O kome tu Isus govori kao o đavlu i ocu onih koji vjeruju u laž? Zar On pretpostavlja drugoga stvoritelja osim Boga? Svakako da ne. Tako On naziva istinu ovoga svijeta, odnosno iluziju, laž koju je stvorio ego kao suprotnost Božjoj istini.

Ono pak, što je suprotno Božjoj isini, nosi epitet đavolskog, ili svjetovnog, i zato Isus za sebe govori da nije od ovoga svijeta iako je u njemu, a svojom smrću bez otpora i osuđivanja, pokazao nam je da je upravo zato došao na svijet kako bi nam posvjedočio da se taj svijet može pobijediti na njegovom terenu ukoliko mu se slijepo ne robuje. Neću više s vama mnogo govoriti, jer se približuje knez ovoga svijeta. On protiv mene ne može ništa. Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca. (Iv 14,30-32). Tijelo je bilo jedino na što je ego mogao jurišati u Isusovu slučaju. On na ništa nije bio navezan, pa čak ni na tijelo, ali bol tijela je jednako stvarna bez obzira jeste li na njega navezani ili niste. To je bila posljednja kušnja koju je Isus morao proći kako bi pokazao potpuno jedinstvo s Božjom naravi.

Kušnja da se ni tada ne opire zlomu, nego da se  potpuno pobijedi načinom koji je njemu suprotan, bez upotrebe sile, opiranja, gnjeva, osuđivanja i prijanjaja. Opiranje egu je sila ega koja ga jača, zato ju ljubav ne poznaje, nego okreće drugi obraz, ne zato što je slaba, nego zato jer je božanski jaka i mudra; ona zna da se ego hrani silom, strahom i opiranjem i u tom je tajna mudrosti okretanja drugog obraza. Nije stvar u tome da se odreknemo svoga dostojanstva, nego da ga sačuvamo netaknutim nedoličnošću. Ljubav je, iznad svega, dostojanstvena i zato se nema  potrebe spuštati na nivo ega. Bilo bi to kao da se s bijesnim psom koljemo na pseći način, režeći i keseći zube. Kome to ne doliči, ostat će čovjekom među psima. To je slijedeća zamka ega: nastoji zamijeniti dostojanstvo s ponosom, odnosno uznositošću ili čak ohološću. 

Zato sam toliko dugo inzistirala na obrani svog „obraza“ pred pobješnjelim psima. Kad bi zalajali, i ja bih odlajala; kad bi režali, činila sam to i ja. Na iskežene zube, laćala bih se svojih, a potom se čudila kad bi ih se stalo skupljati sve više i više. Cijeli čopor. Nisam shvaćala kako slično teži sličnomu, i kako se na razini ega ne može susreti drugo do ego; da metode ega nisu u službi dostojanstva, nego su mu protivne. Braniti sebe pred bijesnim egom njegovim oružjima, svakako ne može nitko do li sam ego. Napokon sam shvatila dostojanstvenost metode okretanja drugog obraza i tek tada odahnula od vječne potrebe njegove obrane. Sama potreba panične obrane dostojanstva svjedoči o njegovu nedostatku iz kojeg ta potreba ega i poniče.