Pitanje teodiceje, pitanje je vjerodostojnosti našega pouzdanja u Boga i zato iznimno značajno. Kako se većina religija temelji više na strahu od Boga, nego na spoznaji istine o Bogu, ne čudi činjenica što se većina religioznih ljudi ne usudi propitkivati o teodiceji upravo zbog spomenutog, nametnutog straha pred "nedoličnim" pitanjima.
S druge strane, pak, postoji kolegij na katoličkom sveučilištu (KBF) koji se bavi upravo tim pitanjem, a koji se, pomalo kontradiktorno, naziva teodicejom. Naime, Bogu ne trebaju nikakve obrane pred ljudskim nedoumicama i sumnjama, ali trebaju ljudskome duhu čijoj naravi je imanentna potraga za istinom. Znaju li to svi vjernici? Znaju li da, ne samo imaju potrebu pitati, nego je to dužnost u skladu s onim duhom kojeg je Bog darovao čovjeku bez ikakva straha od propitkivanja.
"Zabraniti čovjeku da misli, bilo bi svetogrdno" - kaže Tertulijan, veliki crkveni naučitelj, a Isus jednostavno poziva: Tražite, kucajte, molite i dat će vam se. Odgajana sam kao tradicionalna vjernica, no s jednom značajnom "pogreškom" koja se, tko zna kako, kada i zašto, potkrala mom duhovno-umnom kodu: Pogreška koju bi smo, jednom rječju, mogli opisati kao ljubopitljivost - zamalo beskrajna ljubopitljivost koja neprestalno pita "zašto?" ne odustajući ni pred kakvom zaprekom, pa tako ni pred navodnom blasfemijom. Kako sam samo s odobravanjem ( ne bez taštine) dočekala poznate riječi velikog Bertranda Russella: "Svako veliko otkriće započelo je kao svetogrđe" Slažem se! Heureka!
Zašto je tome tako? Jednostavno zbog žilave navike koja slijedi stare paradigme čak i onda kada ih sama stvarnost demantira. "Staro vino u stare mješine, a novo vino u nove mješine" - rekao bi Isus na ovu temu, dok bi ga Einstein protumačio u skladu s duhom svoga vremena, ili tek svoga vlastitoga: "Problem se ne može riješiti na onoj razini na kojoj je nastao", ili još jednostavnije: Smiješno je očekivati različite ishode iz ponavljanja starih ponašanja. Pametnom dosta, pomislit će netko, no većina će i dalje, s jednakim strahom od Božje kazne, ili čak Božjega gnjeva, potiskivati pitanja koja se duhu spontano nameću. Pitanja koja postoje zato da se na njih odgovori, a ne zato da se pred njima bježi u strahu.
Tko samome sebi ne umije dati zadovoljavajući odgovor na pitanja teodiceje, taj nikada neće susresti Boga u sebi na onakav način na koji je to moguće ljudskome duhu. Onakakav koji je, na savršen način, ostvario Isus Krist pozivajući nas da Mu se pridružimo u štovanju Boga "u Duhu i Istini", a ne isključivo u običajnoj tradiciji koja, rijetko kada, prelazi razinu forme. Na toj razini, dakle, koliko god ona djelovala sveto, nema dubine u koju se Duh Božji ulijeva. Ne možemo, naime, istinski ljubiti Boga ukoliko se plašimo stati pred Njega onakvi kakvi jesmo; onakvi kakvima nas je sam stvorio; Ne možemo Ga istinski štovati ukoliko držimo da je On odgovoran za zlo svijeta. Ukoliko se ne usudimo izreći sva svoja pitanja, dvojbe, sumnje, neznanja...pred Onim koji nas je stvorio na svoju sliku, kakva je onda naša slika tog Stvoritelja?
Zašto, dakle, Bog dopušta zlo ukoliko je savršena Ljubav? Odgovor je začuđujuće jednostavan: Pitanje se temelji na krivim pretpostavkama budući polazi od premise da Bog, uistinu, manevrira našim životima na način da dopušta, ili ne dopušta, ovo ili ono. To je ujedno i odgovor na pitanje teodiceje: Bog ne dopušta zlo, nego ga dopušta ljudska svijest zatočena na ego-razini s koje šira i dublja perspektiva stvarnosti naprosto nije opaziva.
(nastavlja se)
Puno riječi, loše sastavljenih uz ponavljanja na djetinjast način, a malo ili gotovo ništa od jasnoće i konkretnog odgovora. Vrati se u knjižnicu i pročitaj Origenov Symposion - počni dakle od početka, od Počela. (Teodicejski problem je ondje vrlo dobro riješen na sasvim jednostavan način: oholost paloga duha koji nije ljubio Boga zauzvrat u svojoj je slobodi odlučio odmetnuti se. Takav - pali duh - postaje duša, kontigentna, ranjiva, jer odbija zaštitu, jer se oholi pred Bogom! Hoće sve sama, hoće biti sama svojim gospodarom, hoće vladati i svime drugime... Prelazi u suprotni tabor, ulazi u isuficijenciju dobra, nedostatak joj te božanske komponente daje negativan i dramatičan predznak - osuđena je na samouništenje iz oholosti, iz ne-ljubavi, iz neprijateljstva prema vlastitom "agaru". To je kao da čovjek neprijateljuje sa zrakom ili vodom! Vrlo jednostavno, zar ne, s filozofske razine - čovjek je nerazuman, nije pribran, nije mudar; sa psihološke - nije pri sebi, autodestruktivan; s antropološke - ne-čovjek, sebi samom neprijatelj; sa ontološke - ne-biće, ne-duh, (zlo-duh, namjesto dobar duh!); sa egzistencijalne, konačno, smrtan, umjesto životan! ...postaje crna rupa koja guta sve pred sobom da bi nahranila podivljali metastatični ego, što je zaista smiješno, jer je to nalik bijesnom djetetu na podu supermarketa s igračkama i strpljivom roditelju koji mu pokušava dokazati da s dvije ručice može uzeti koliko god želi, ali ipak samo onoliko koliko mu stane u njih taj puta, i da će opet doći sljedeći dan po još. ...ali ono sve odbija i NEĆE da razumije lijepu riječ. ZAISTA smo djeca! I zato se Krist rađa kao dijete - da nas pouči KAKO odrasti i prihvatiti ljubav, znati ZRELO uzvratiti iskrenom ljubavlju, svojevoljno i razumno. Sretno!)
OdgovoriIzbrišidragi čovječe, brkaš svoje mišljenje s pojmom istine i svoje uvjerenje s apsolutnim principom života; svijest ti ne dopušta shvatiti, a ego ne dopušta priznati to...u svakom slučaju hvala za komentar i nadam se da si, u međuvremenu, na nekom drugom mjestu, pronašao neku stranicu, misao, mudrost...što god, za koju možeš reći dobru riječ...ili je to rezervirano isključivo za tvoj lik i djelo
OdgovoriIzbriši