Čistilište (nastavak 41)

Od svojih roditelja i predaka, dobili smo ne samo biološko, genetsko, naslijeđe, nego i energetsko i duhovno i stoga nije svejedno iz kakvog smo obiteljskog stabla ponikli. Nismo svi jednake suptilnosti i osjetljivosti na različite energije, niti jednako kadri uočiti razliku među njima na svim razinama života. Na duhovnom planu tako govorimo o razlikovanju duhova, na moralnom o razlici između dobrog i lošega, a na energetskoj razini o različitim frekvencijama. Sve su to različiti vidovi iste datosti.

Najveći kamen spoticanja u duhovnom iscjeljenju, transformaciji energij i, dosljedno tome, prosvjetljenju, predstavlja neosvještenost, odnosno nepoznavanje istine o zakonima duha, ili jednostavnije rečeno: neznanje. Bilo da smo svjesni tog neznanja ili ne, njegove posljedice su jednake baš kao što nas i neznanje o bilo čemu drugome ne štedi njegovih posljedica. 

Hoće li, dakle, dobri Bog naše neznanje uzeti kao olakotnu okolnost ili će nam suditi po djelima bez obzira što im je prethodilo? Hm. Nezgodno pitanje. Onima koji drže palčeve za potvrdan odgovor, držim palčeve, no morat ću ih razočarati. Evanđelje, naime, donosi nedvojbeni Isusov stav u riječima o sudu pred kojim nas neće suditi ni On, ni anđeli, ni Bog, nego naša vlastita djela. Ne zato što bi Bog bio okrutan u nesalomljivoj recipročnoj pravednosti, nego zato što smo stvoreni u svijetu ega (zavodnika ljudi) kako bi smo se, sredstvima koja smo od Boga primili, uzdigli iznad te prizemne, gotovo životinjske razine, na razinu ljubavi. Zaista, kažem ti, - opominje Isus - nećeš izići odande sve dok ne platiš posljednji novčić! Što je pod time mislio? Na  neku inačicu čistilišta? Vrlo vjerojatno.

Iz svega gore rečenog, dalo bi se zaključiti kako smo i sada, u svijetu dvojnosti koju samo rijetki mistici shvaćaju, zapravo u nekoj vrsti čistilišta - prilike da učimo iz samih suprotnosti, što je, na koncu konca, dolična definicija čistilišta kao duhovne stvarnosti. Nije to neko mjesto u fizičkoj stvarnosti s ponešto manjom temperaturom od paklenske, nego je, baš kao i pakao, slika duhovne stvarnosti u kojima obitava duh, duša, ili svijest na putu božanskog uzdizanja. Crkva se, na žalost, još uvijek tvrdokorno drži tvrdokorne dogme o paklu kao vječnoj kategoriji nad kojom se, još prije tolikih stoljeća sablažnjavao, između ostalih,  jedan od najvećih crkvenih otaca: veliki Origen, koji je zbog hrabrosti da iskaže ono što osjeća kao istinu, zaradio excomunikaciju unatoč svim zaslugama za Crkvu, ljubavi prema Kristu i unatoč posvećenosti kršćanstvu koju je strastveno živio.

Kao što rekoh ranije, religije, doista mnogo više pažnje posvećuju formi, nego sadržaju, kao što je to neprestalno isticao upravo Isus u osudama svećeničkog i farizejskog licemjerja - ondašnje hijerarhije Njegove vlastite religije u kojoj je rođen i odgojen, ali zbog toga ne nužno slijep za njene nedostatke. ponekad me doista preplavi snažna odbojnost prema načinu na koji se Krist štuje po našim crkvama, domovima i našim srcima: isključivo usnama; isključivo formalno i običajno bez ikakve dubine, ikakve svetosti i ikakvog zaranjanja u otajstvo Istine koje je sam krist utjelovio. Tako se nerijetko doima kako su crkve prostori izgrađeni u slavu Isusa, ali bez stvarne nazočnosti Njegova Duha. 

Bog se, naime, ne da ismjehivati, uvjerava nas sveti Pavao, i nikakve velebne građevine, umjetnička djela  ili svečana odijela, ne mogu to promijeniti. "O, da si barem vruć ili hladan, a ne ravnodušan!" Kršćanstvo je, kako se čini, odavno postalo toliko ravnodušno spram Kristova Otajstva, da nije nikakvo čudo što se to Otajstvo gotovo lakše prepoznaje u bilo čemu, od ljepote cvijeta, do uzvišenosti glazbe, nego li u religiji utemeljenoj na tom Otajstvu. Zbog toga je i većina kršćana takva: ravnodušna, bezlična, neosvještena o neizmjernoj svetosti Onoga čije Otajstvo tako mlako štuju u svojim crkvama, domovima, srcima..., a istovremeno neprestalno presuđuju i osuđuju u Njegovo ime, potpuno nesvijesni što zapravo čine.

(nastavlja se)