Nije shvatio tko se najprije nije sablaznio (nastavak 11.)

Prije nego sam počela pisati ovu duhovnu priču utemeljenu na vlastitom iskustvu, nisam baš imala razrađenu viziju njenog sadržaja. Imala sam samo iskrenu nakanu da svojim osobnim iskustvom pomognem svim istinskim tragaocima kojima će, ako je svjedočiti po mojemu iskustvu, trebati sva moguća pomoć, pa sam ovu knjigu i zamislila tako da bude od pomoći onima koji za njom tragaju kao što sama to i sama tragala zahvalna za svaku mrvicu koja bi se pokazala 'jestivom'.

Ma kako bila malena, svaka mrvica je dobrodošla ukoliko ste uistinu gladni istine. Ponekad je to bila jedna jedina, ali značajna, misao koja je mnogo toga otvarala; poneko slično iskustvo, ili tek naznaka nečega što se kasnije moglo suvislo uobličiti; U svakom slučaju, sve je vrijedilo, ako ništa drugo, a ono, da se barem jasno odredite i još jasnije utvrdite u svom stavu, kakav god on bio.

Tako, pored onih koje smo ocijenili dobrima, mogu biti od pomoći čak i 'loše' knjige, na svoj specifičan način, baš kao što to čine i naši 'pozitivni', odnosno 'negativni' osjećaji iz kojih jednako možemo naučiti o Mudrosti Božjoj koja stoji u njihovu temelju suprotstavljajući ih međusobno iz istog, ili sličnog, razloga koji vrijedi i za knjige. Bez negativnih osjećaja, teško da bi smo išta znali o pozitivnim, kao što nikada ne bi smo bili kadri vrednovati dobro u svoj punini, bez njegove suprotne stvarnosti, odnosa zla.

U očima Višnje Mudrosti, sve što postoji, postoji zbog spoznavanja punine Božjeg stvaralaštva. Zlo, dakle, postoji jedino u tom kontekstu. Ono je orijentir i putokaz koji usmjerava toj istini. Nije riječ o tome da se zlo relativizira, niti da se proglasi dobrim. Naprotiv, što smo udaljeniji od pravoga puta, to smo u većem mraku, većem strahu i većoj patnji. Grijeh nije ništa drugo do otuđenost od svoje izvorne biti, pa dakle, i Božje stvarnosti u kojoj se naš duh jedino osjeća cjelovitim. Ova činjenica nije uvjetovana vjerovanjem, ona je istina po sebi.

Što smo udaljeniji od Sunca, to manje topline od njega primamo, bez obzira što osobno o tome mislili i da li u to vjerovali. Ista analogija vrijedi i za udaljavanje od Božje stvarnosti iz koje smo potekli. Prostor naše slobode jest radijus našeg svemira kojem je središte Bog. Slobodni smo lutati prostranstvima tog svemira do najudaljenijih granica, no budimo svjesni u što smo se upustili jer duša je stvorena da živi od topline Božje ljubavi, pa joj svakim udaljavanjem oduzimamo božansku snagu bez koje je izuzetno ranjiva i laka lovina svakomu zlu. 

Shvativši ovu istinu, bila sam tako osupnuta koliko, vjerojatno, nisu bili ni fizičari kada su nabasali na kvantnu teoriju i sve konzekvencije koje su iz nje zjapile pred njihovim zapanjenim umom. Pa ipak, taj um je upravo za njom tragao. U protivnom, svakako ju ne bi iznašao. Poprilično vremena sam bila uvjerena kako sam otkrila najveću misteriju svijeta, te da je to konac moga traganja koje bi se sada trebalo smiriti u mojem unutarnjem miru. Savršenom, dakako. Niste ni dvojili kako nije ispalo baš tako. Prvobitna euforija je, malo po malo, minula, a život se ni malo nije promijenio, ili se barem tako doimalo. Nedugo zatim, zaredale su nevolje koje ni malo nije umanjivala činjenica što su, možebit, najbolja prigoda potvrđivanje, ili opovrgavanje, te  moje, toliko grandiozne, teze koja se u početku, i meni samoj, doimala ponešto sablažnjivom, pa dakle, i blasfemičnom, baš kao i kvantna teorija onima koji su je, po riječima samoga Bohra, uopće kadri shvatiti.

Na svojoj strani sam imala i ohrabrujuću misao B. Russella koji je tvrdio kako je svako, istinski veliko, otkriće započelo kao svetogrđe, pa ipak se nisam usuđivala nikome ni zucnuti o svom otkriću za koje se, još do jučer, gorilo na lomači, tim više što oko sebe nisam baš bila okružena umovima poput Russellovog. 

U svom prvom susretu s famoznom kvantnom teorijom, pobrala je sve moje simpatije, a kasnije mi je upravo ona pomogla da učinim taj neslućeni 'kvantni skok' u svejednu božansku stvarnost koja nikako ne može biti u sebi podijeljena, parcijalna i izolirana. Stvarnost prirode uči nas o stvarnosti svijesti koja je u njenom temelju, pa ako je svemir kao cjelina nelokalan (ništa od ničega nije izolirano i neovisno), onda je takva i svejedna svijest iz koje je potekao. Zaronivši što dublje u poruku te čudesne teorije, brzo mi se nametnula paralela s Kristovim naukom; da je, naime, Isusov nauk za kršćane, svojevrsni pandan kvantnoj teorije za znanstvenike, te da Bohrova, sada već legendarna, izreka podjednako vrijedi za jedne i za druge, premda se Bohra, s punim pravom, može optužiti za plagiranje Isusovih navoda, s tek obrnutim predznakom.

Dok je Bohr sablažnjenost nad kvantnom teorijom držao znakom, pa gotovo i uvjetom, njenog razumijevanja, dotle ju je Isus držao kamenom spoticanja za svoj nauk. Blago vama ako se nada mnom ne sablaznite! Bilo mi je i više nego očito zašto je Bohr upotrijebio sablazan kao prikladan termin budući sam se doslovno sablaznila nad veličinom Isusove ljubavi onoga trenutka kada sam zaronula u tu neshvatljivu dubinu o kojoj sam prethodno govorila. Sablaznila sam se na način o kojem je govorio Bohr, a ne na onaj o kojem je govorio Isus. Njegova sablazan se odnosi na sablazan ega pred neopiranjem koje doživljava slabošću i od nje zazire, a što je Pavao kasnije nazvao 'sablazan križa'. Nije me, dakle, sablaznio križ, premda me užasavao, nego veličina ljubavi koja nadilazi moć uma da ju zamisli.

Kako su znanstvenici bili intelektualno sablažnjeni nad dubinama kvantne teorije, to su, na moje neskriveno oduševljenje, sve više koristili termine koji više priliče teolozima ili filozofima, nego li fizičarima. No, vratimo se mojoj novopečenoj hipotezi koja je trebala biti nešto mnogo više od kvante teorije i s daleko upečatljivijim posljedicama po moj um. Nešto poput duhovnog pandana spekulativne Teorije svega, budući su u njoj, baš kao i u, toliko priželjkivanoj, teoriji fizikalnog svijeta, bile pomirene sve suprotnosti. Zlo više nije stršilo izvan Božjeg svijeta kao što sila gravitacija uporno i tvrdoglavo strši izvan svih unificiranih paketa u koje ju se pokušava ugurati.

Tvrdoglavost gravitacija me, međutim, nije zabrinjavala, ali tvrdoglavost zla, još kako jest. Pa sam se svojski radovala kao što će se, vjerujem, i fizičari radovati kada sve četiri sile objedine pod jednu kapu. No, za razliku od njih, nisam računala na to da će se i moja teorija morati eksperimentalno potvrđivati, u laboratoriju vlastita života što je brzo rastakalo i ushit i radost, a kasnije i samu relevantnost novopečene teorije. Što mi, naime, koristi ikakvo znanje o bilo čemu ukoliko je u pogledu konkretnog života irelevantno. Što vrijede utješna, ali luckasta, teorija o multiverzumu u kojem ima mjesta za sve moguće verzije života svake osobe, samo što su oni nespoznatljivi, kada je to posve istovijetno kao da i ih nema. Tako bi neka verzija mene same, tamo negdje u tami nedostižnog, već otkrila sve ono što sama nastojim otkriti, al' kakva mi od toga pomoć i utjeha? To je kao s pojmom deističkog Boga. Postoji, ali se 'ponaša' kao da ne postoji. Nemoguće je tu objasniti u čemu se sastoji razlika između postojanja i nepostojanja.

'Multiverzum' je pandan takvom, deističkom Bogu. Ništa se ne mjenja s činjenicom što, možebit, postoje. Na sličan način sam nekako, pritisnuta brdom nevolja s kojima se nisam umjela dostojno nositi, počela doživljavati i svoju teoriju svejednosti kojom se ništa nije mijenjalo. Bilo je potrebno mnogo više od po kojeg zrnca soli da bi se proniknulo u njenu primjenu. No, sad sam već odlutala u digresiju digresije, pa se vraćamo onoj prvoj.Kako već spomenuh na početku, nisam se specijalno pripremala za pisanje ove storije, premda se ona u duhu pripremala već godinama, ali kako nije zadobivala konkretan oblik gotovo sam odustala od te nakane. No, kako imam običaj mnogo i svašta pisati, to nije  nedostajalo materijala za ovakav tip knjige, pa ipak, nikako nisam dobivala poriv  da se ozbiljno primim posla. Kad se to, napokon, dogodilo, sve te hrpe pisanog materijala ležale su po strani, a da, ni jedan jedini put, nisam imala potrebe zaviriti u njih. Koncepcija priče nekako se stvarao sam od sebe, a on, kako primjećujete, sadržava dosta citata iz četiriju evanđelja, koje je trebalo, onako, uz put, bez pripreme, pronalaziti u tolikoj hrpi citata, kakvima već evanđelja obiluju.

Kako većinu tih citata znam na pamet, a cijela Biblija iscrtana, od korica do korica, ponekad i višekratnim zaokruživanjima,  to sam se poprilično namučila da bih pronašla neki citat.
Zašto to spominjem, i kome je to uopće važno. Možda će nekima od vas biti važno, baš kao što je to i meni, a napose zato što mi se toliko često događalo da tražim jednu jedinu rečenicu i baš otvorim stranice gdje se ona nalazi, sve ako, nekim čudom, i nije podcrtana.

Svi koji su čuli za pojam sinhroniciteta, znat će o čemu govorim, pa ću, iz tog razloga, posebno istaknuti citat koji sam otvorila doslovno iz prve, istoga trenutka kada mi je zatrebao. Još više čudi činjenica da je to bio prvi put da mi Biblija nije bila otvorena na Novom, nego na Starom zavjetu, pa ipak je baš citat koji sam nakanila potražiti izronio pred mojim očima čim sam, onako odoka, okrenula hrpu stranica. Radi se o citatu kojeg sam navela neposredno prije ove digresije, što je, ujedno, i razlog te digresije. Znala sam, dakako, taj citat na pamet, ali pronaći ga, u šumi svih ostalih, može poprilično potrajati. Premda me od samog početka iznenadila lakoća s kojom ih pronalazim, ni jedan od njih nisam otvorila iz prve, niti sam se tome mogla nadati pored toliko male vjerojatnosti, a kad se to ipak dogodilo, nisam se uopće uznenadila s obzirom da sam upravo tom citatu pridavala veliko značenje. Sinhronicitet je samo potvrdio moje uvjerenje. Nisam sigurna hoće li to i vama biti dovoljan znak, no za one kojima hoće, nisam to mogla prešutjeti.

Tko ima uši - rekao bi Isus - da čuje, neka čuje. Što se mene tiče, to samo dokazuje istinu kako Mudrost, uistinu, sama potvrđuje sva djela svoja. Nije to ni prvi, ni najneobičniji, od svih sinhroniciteta s kojima sam se susretala, no za mene ovaj ima najveću težinu budući je dovoljno znakovit, s obzirom na nakanu ove knjige u kojoj, možebit, tražite okrepu na svom putu. Pa, neka vam je podari ona Mudrost koja je izgovorila one riječi, i koja ih je, tako spremno, ponudila!

A, Mudrost je jedna, toliko smo, valjda, već shvatili. Završila bih ovu malu digrasiju jednim nedužnim priznanjem: Još jedan razlog zbog kojega sam toliko odugovlačila s ovom ispovijedi, između ostalog, je i taj što sam osobno vrednovala tuđe priče po njihovoj vjerodostojnosti u odnosu na osobno iskustvo samog autora koje je, po meni, moralo biti u skladu sa slovom. U protivnom bih se brzo okanila čitanja, pa ma kako sadržaj bio slatkorječiv. Štoviše, to je ponekad prvi znak pukog, ad hock sročenog, brbljanja  iza kojeg ne stoji nikakva vjerodostojnost.

Najčešće je, za takvu procjenu, dovoljan i sam duh autora, koji se lako očituje posredstvom riječi, ali je neko konkretno iskustvo, poput spomenutog sinhroniciteta, ponekad vjerodostonije i od bilo koje riječi. Kako mi se u početku činilo da će ova priča biti lišena bilo kakvog spektakularnog iskustva, koje mnogima predstavlja jedini znak vjerodostojnosti, to je bio dodatni razlog zbog čega sam sve manje i pomišljala na ideju da ju napišem. Ovaj 'malecki' spektakl sa citatom, uvjerio me da nisam pogriješila, kao što nije pogriješila ni Mudrost koja me doslovno prisilila da pričekam sa prvom verzijom ove priče koja je već davno bila napisana i zaboravljena negdje u ladici, čekajući kao nebrušena potka na kojoj se imalo štošta izglancati i doraditi.

Sinhronicitet je, dakle, najbolja potvrda teorije jedinstva svega stvorenja, pa nije nikakvo čudo što su od tada naprosto iskakali iza svakog ugla. Obično se radilo o banalnim, rekli bi smo bezvrijednim stvarčicama, u stilu da netom izgovorenu rečenicu, ili misao, netko doslovno ponovi, najčešće na radiju ili TV-u, no ja ne bih baš toliko banalizirala. Poruka, naime, glasi otprilike: Pazi što misliš jer cijeli svemir čuje i sudjeluje u toj misli! To, pak, nije ni malo banalna i beskorisna informacija. Naprotiv.


Tezu o nelokalnosti svemira znanost je potvrdila mnogo puta i na različite načine, a fenomen sinhroniciteta dokazuje kako materijalna i duhovna stvarnost nisu dvije različite stvarnosti. Dakle, pazite kako slušate! Jer nema ništa skriveno što neće trebati da se očituje; ništa tajno što sigurno neće trebati da se sazna i na javu iziđe. (Lk 8,17). 

(nastavlja se)