Zloupotreba gladi za ljubavlju (nastavak 12.)

 U srazu s vlastitim egom, moja se teorija pokazala presudnom. Do tada, se ustaljeno iskustvo nije značajnije mijenjalo, sve ako se svijest i mijenjala. Beskonačno dugo pokušavala sam ulijevati novo vino u stare mješine, uporno ne shvaćajući da je vino, uistinu, novo, ali mješina uporno ostaje ista, stara i trošna pa ne može zadržati silinu novoga, nego se još više pohaba. Mudrost ovih riječi bila mi je i prije poznata, i često sam ju koristila u svojim razmišljanjima, pa ipak nisam uspijevala promijeniti, ili barem temeljito očistiti, posudu u koju bih mogla prihvatiti tu svetost. S kojim pravom bih, dakle, mogla govoriti drugima o tome, ukoliko sama ne uspijevam oživotvoriti ono o čemu iznosim stav, bez obzira što je on ispravan. Napokon, zar je Isusovim riječima uopće potrebno tumača? Ta, ne mogu biti izravnije i nedvosmislenije nego što jesu.

Tako sam se počela osjećati poput blagoglagoljivih političara koji, manje više, lijepo i pametno zbore, ali nikako da promjene tu 'mješinu', mjesto da samo ponavljaju, ono što znamo i bez njih, da ju treba zamijeniti. Nikome, naime, ne treba ničija pamet ukoliko od nje nema životne koristi. Isto vrijedi i za duhovnost. Ne treba nam znanje poradi znanja, nego nam treba djelovanje iz znanja poradi života. Dokle to nisam mogla ponuditi, nisam se držala mjerodavnom za istinu sve ako sam se i cijeli život oko nje iznimno trudila. Napokon, prva verzija ove knjige je, posve opravdano, čekala toliko dugo kako bih, u potpunosti, mogla stajati iza svoje riječi.Tako se i mnoge nedaće u našem životu, u dogledno vrijeme, pokažu mudrijima od nas samih, odnosno ega koji nas najčešće u njima zastupa kao oštećenu stranku.

Moja teorija o zlu kao putokazu u stilu dječje igre „vruće-hladno“, kako se čini, zadobiva svoju potvrdu, ali na način koji mi je onomad još uvijek izmicao, ali se ni sad ne zanosim mišlju kako je to posljednja riječ koju Svejedna Mudrost ima za reći. Nije li tipično da se prvašići osjećaju prepuni znanja već nakon par dana škole, a ushit koji uz to ide, tjera ih da svima dosađuju s tom bujicom noviteta koju su otkrili. U takvu zanosu je nastala prva verzija ove ispovijesti, a do nastanka druge, zamalo da nisam potonula pod teretom oluje koju sam prvom pokrenula, a da toga nisam bila svjesna. Ovo je upozorenje svima koji se nadaju preko noći dokopati kraljevstva Nebeskog. Da bi breme postalo lako i slatko, kao ono o kojem govori Isus, treba mu najprije okusiti svu težinu i gorčinu. Ukoliko netko zna zaobilazni put neka mi dojavi. Krist ga, naime, nije promovirao. Možda zato što zbilja ne postoji, koliko god nam to našoj slabosti zvučalo okrutno.

Nema laganog puta u borbi sa egom kao što nema laganog uspona na najveće vrhove svijeta. Ne bude li teškoća, neće biti ni napretka, to je univerzalno pravilo duhovnosti koje potvrđuje Isus, kao i svi oni koji su stremili najvišim vrhuncima, ne u smislu traganja za nagradom, nego za istinom. Jedni je poistovjećuju s prosvjetljenjem, drugi s produhovljenjem, treći sa svetošću, no po srijedi je sto uzdizanju svijesti na višu razinu, odnosno prevazilaženje ega. Budući je svijest duhovna, a ona je u temelju materijalne stvarnosti, Isus je duhu davao prednost pred tijelom u smislu zakona po kojem se treba ravnati, a ne u smislu nijekanja vrijednosti tijela kao takvoga, jednako kao  što je to učinio i s bogatstvom koje nije zlo po sebi, nego je zla navezanost na njega koju stvara ego zanemarujući zakon duha koji se, u konačnici, svodi na zakon ljubavi.

Pogrešna interpretacija i smisao tih riječi urodila je tolikom neprimjerenom, i ni malo svetom zapostavljanju i podcijenjivanju  tijela, daleko od Duha Isusova. Ta, nije li i On sam bio tjelesan, pa nikada nije omalovažio ni svoje, ni ičije, tijelo, a kamo li savjetovao 'sveto' zlostavljanje. Zbrka u terminima, kako vidimo, može uroditi katastrofalnim zabunama, pa se iz banalnog shvaćanja nerijetko isčita nešto posve suprotno smislu stvarne pouke. Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život. (Iv 6,63). Da se riječ tijelo prevela rječju prolazno ili raspadljivo, ne bi se tolika jadna tijela kroz povijest besmisleno trapila.

Nije li ironično da su kroz tolike vjekovi kršćani držali tijelo nečim, ako ne grešnim, a ono barem opasno blizu toga dok su istovremeno slavili Euharistiju kao svetinju nad svetinjama. Zar je toliko teško shvatiti kako ljubav sve posvećuje, pa ne može biti sveta u duhu, a profana u tijelu. Kroz čitavu povijest religije i duhovnosti, ništa nije bilo toliki kamen spoticanja koliko je to bilo pitanje tijela kao materijalne manifestacije duha i bilo bi krajnje vrijeme da, napokon, dobije mjesto koje mu, po božanskom zakonu pripada.

Nije li Bog stvorio i tijelo, i nije li jedna jedina živa stanica dovoljno veličanstvena da bude savršeno očitovanje Božje Mudrosti u svijetu materijalnoga? Kada bi smo sami životu služili toliko predano i toliko bezuvijetno koliko to čine sićušne stanice našega tijela, bili bi smo savršeno sveti. Nije, dakle, Isus odricao vrijednost tijelu, kao što to dobro zna apostol Pavao koji ga smatra hramom Duha Svetoga, nego je vrijednosti samoživog ega, držao lažnom vrijednošću budući propadljivo pretpostavlja neraspadljivom, a tijelo je najbolji simbol te raspadljivosti i zato se može metaforički upotrijebiti kao simbol svekolikog blaga ega. Odijelo je tijelu potrebno, to svi znamo, ali ono je zbog tijela, a ne obrnuto kako to ego sugerira. Jedino u tom kontekstu 'tijelo ne vrijedi ništa'; u kontekstu alternative duhu.

Ukoliko bi tijelo bilo po sebi zlo, svakako ga Bog ne bi stvarao. Napokon, zar bi se sama Ljubav utjelovila u nečem bezvrijednu i grešnu. Tijelo doista ne vrijedi ništa ukoliko ga pretpostavimo duhu; ukoliko od njega napravimo kult ega i zbog njega zaboravimo svoju istinsku bit koja je ljubav, ali u tom slučaju nije sagriješilo tijelo, nego duh. Ta, on je taj koji mu daje život i jest mjera života. Tijelo je tu posve nedužno i njegova jedina 'grešnost' se sastoji u tome što je stvoreno kao prolazno. Pa ipak, Isus je liječio tijela bolesnih koristeći svaku priliku da tim činom ukaže na dublju, neprolaznu stvarnost koja leži ispod te prividne nesavršenosti.

Kao što je ego samo putokaz za suprotnu stvarnost, tako je i tjelesno, prolazno samo putokaz za suprotnu, vječnu stvarnost koja se ne smije brkati sa samim znakom. Krenemo li na put u neko određeno mjesto, svakako se nećemo utaboriti pored putokaza, nego ćemo putovati u naznačenom smjeru. Ego, međutim, čini upravo to. Budući je i sam prolazan i u funkciji putokaza, želi se postaviti namjesto stvarnosti kojoj je putokaz, obožavajući  sebe namjesto Boga, a kako bi samoga sebe uvjerio u tu mogućnost, ide suprotno od znaka kojim je opečaćen. Božje zapovijedi zapisane u ljudskoj savjesti za ego su crvena krpa kojom se smatra izazvan da potvrdi svoju ravnopravnost s Bogom.

Kako bi se mogao nositi s tako zahtjevnom ulogom, razvio je učinkovit sustav mrkve i batine kojem robuju sve njegove sluge. Biti moćniji i zavodljiviji od Boga koji mu je namijenio tako sporednu ulogu, vjekovna je želja ega kojom tlači um i tijelo ne bi li ju osigurao. Kako je Isusov um bio slobodan od te napasti, mogao je još jedino tlačiti tijelo u nadi da stvori patnju, svoju vjernu zaručnicu. Kako je ostao poražen i nakon svih najmoćnijih oružja stvorenih za tu svrhu, ostao je zauvijek pobijeđen kako duhom, tako i  tijelom.

Nije li time Isus u svojemu tijelu posvetio sva ljudska tijela vrativši im ono dostojanstvo koje im je ego prividno oduzeo vjekovnom patnjom? Nije li uskrsnuo s proslavljenim tijelom dokazujući da je i ono zaslužilo vječnost budući je, u ime Ljubavi, bilo kadro pobijediti stvarnost boli, prolaznosti i podložnosti? Nije li, dakle, zaslužilo barem toliko poštovanja da se prema njemu odnosimo kao prema nečem što je dokazalo svoju vrijednost već i samim utjelovljenjem Sina Božjega?

I danas je mnogo onih koji, robujući svojoj neosvještenosti, o tijelu i općenito materiji, govore kao o nečem grešnom i protubožnom ne pitajući se o naravi Tvorca iz kojih su potekli. Ta, zar bi tako protuslovan tvorac mogao nositi ime Boga kada bi sam stvarao, a onda druge osuđivao za svoje stvorenje? Ne bi li takav tvorac djelavao šizoidno, u najmanju ruku? U iskrenu nastojanju da ne zaobiđem ni jedno vrelo mudrosti ljudskoga duha, zavirila sam u mnogo različite literature, različitih kultura, raznolikog svjetonazora i uvjerenja, te se uistinu svega nagledala, od pravih dijamanata mudrosti do običnog brbljanja s naljepnicom duhovnosti koje služi najnižim porivima ega, da bih ponekad znala doslovno iskakati iz kože zbog činjenice što netko uopće ima potrebu obmanjivati ionako lijeni i kaotični ljudski um koji voli preuzimati gotove istine oko kojih se ne treba truditi, kao što to, u posljednje vrijeme, čine i mnogi lakovjerni autori, prodajući instant duhovnost drevnih religija čineći od njih nepodnošljivo iritantni cirkus pred kojim duh ostane naprosto zgranut.

Ne poznajući niti religiju u kojoj su odgojeni, drže se mjerodavnima tumačiti onu s kojom su se susreli na par stranica nekog teksta iz tisućite ruke, ili u najboljem slučaju pročitali po koji drevni spis, dakako, u lošem zapadnjačkom prijevodu. Muka mi je od tih sitnih preprodavača istine da bih najradije ponovno uvela onaj ozloglašeni Index na kojem bi velikim crvenim slovima stajala opomena: 'Pazi! Opasno po duh!', te bi ih smjeli čitati samo ljudi provjerene mudrosti. Svi ostali bi spadali u rizičnu skupinu.

Naime, na odjelu knjižnica koji nosi oznaku duhovne i teološke literature, mogu se pronaći takve svinjarije da naprosto moramo redefinirati termin duha prije nego razvrstamo raspoloživu literaturu, a svim zapadnjacima koji tako rado, i tako samouvjereno zloupotrebljavaju  svete spise drugih naroda, preporučam da prije toga pročitaju barem jednu knjigu D. Chopre, duhovno osviještenog Indijca koji ima dovoljno širok duh koji zna da se Bog ne može ugurati ni u jedan spis, pa ma kako svet, a još manje svesti na to.

S obzirom na tu činjenicu, daleko mjerodavniji davati mišljenje o Novom zavjetu od mnogih kršćana , pa ipak nikada ne nastupa kao Božji glasnogovornik kao što to čine mnogi zapadnjaci koji su se najednom silno pomamili za svim, njima egzotičnim, religijama. Vjerojatno zato jer nisu kadri razumjeti svoju vlastitu ili zato jer bi ova potonja bila pod budnim povećalom neugodnih kritičara što sa nepoznatim religijama nije slučaj. Par citata iz Veda posve je dovoljno da se netko drzne predstavljati za Učitelja duhovnosti.

Uman čovjek, dakako, neće prezati pred svekolikom ljudskom tradicijom na svim područjima života, ta nikli smo iz njenih temelja, ali će samo bezumnik donositi sudove o stvarima o kojima doslovno nema blagoga pojma do li ono što je čuo na kakvom brzopoteznom tečaju za stjecanje statusa Učitelja, Majstora, čega god. Oslobodi nas Bože takvih proroka ega koji niču kao gljive poslije kiše nudeći svijetu sve osim duhovnosti.

Koristeći dobrodošlu glad za duhovnošću koju sve više pokazuje neuhranjeni ljudski duh, pojam duhovnosti se toliko izbanalizirao da već i sami naslovi knjiga na spomenutim 'policama za duhovnost' svjedoče o naravi duhovnosti koja se najčešće nudi i najčešće trži: Kako se dobro posvađati? Kako se dobro provesti?Kako postati najpopularniji? Među pravom poplavom ovih kakodakalica ipak nedostaje jedan koji bi ih sve mogao odmijeniti: Kako od nekoga napraviti debila, a da to ne shvati? Tako da čita takvu literaturu, glasio bi najsažetiji odgovor. Žalosna je činjenica da mnogobrojni autori ovakve i slične literature vlastiti prizemni duh prodaju kao robu ispod štanda; onu za kojom je tolika potražnja samo zato jer se, zbog sumnjive autentičnosti i porijekla, prodaje po sniženim cijenama koje odgovaraju najvećem broju duhovno osiromašenih džepova.

Za razliku od tog intelektualnog i duhovnog smeća, prava duhovnost je najčešće tvrda besjeda za kojom se ni jedan ego neće polakomiti, a još manje ju pokušati slijediti, nego će ju radije nastojati omekšati sve ako zbog toga bude trebalo ići i na kraj svijeta i promijeniti tisuće religija. Na nesreću takvih tragalaca, kraljevstvo Božje nije ni malo bliže sa padina Himalaja, niti ispod ašrama kakvoga gurua, pa ma kako se ta zamisao doimala privlaćnom iz Dalekog Zapada.

Duhovnost je božanska stvarnost; stvarnost suprotna egu, dakle stvarnost ljubavi, i to je jedini put do nje, sviđalo se to nekome ili ne. Može se cijeli život meditirati i mantrati, pa i steći kojekakve vještine, ali se istovremeno može ostati jednako daleko od Boga kao da se to vrijeme provelo spavajući. Ljubav je jedini jezik koji Bog razumije pa ako je bilo kakav slog kadar mijenjati ego-svijest u svijest ljubavi, blago si ga nama. Pa ipak, svijet tisućljećima ostaje isti kao da i nije toliko jednostavno. U čemu je, dakle, problem? Želimo da postane jednostavno. Silom to želimo. U tome je problem. Ne sviđa nam se opomena koju smo čuli od Isusa kako neće svaki koji mu govori Gospodine, Gospodine, ući u kraljevstvo Božje, (a to bi baš bilo tako cool), pa se nadamo da će Krišna biti popustljiviji. Božje ime na ustima ne može biti sveto ukoliko to nije u srcu. Ponešto revniji zagovornici instant duhovnosti iznose znanstvenu utemeljenost navodne moći koja se pridaje  svetim slogovima koji bi, kako objašnjavaju, mogli biti ona praiskonska prafrekvencija od koje je sve poteklo na početku stvaranja. Gotovo se, kao kršćanka, osjetim prikraćenom, pa i zakinutom, što nam Isus nije ponudio tako lagan, a tako efikasan način prosvjetljenja kad Mu je već bilo toliko stalo da je za to dao i vlastiti život.

U svakom slučaju, istinski poštujem svaku kulturu, svaku religiju i svakoga čovjeka kao i svaki trud koji duh ulaže oko Istine, bez obzira s koje pozicije i u kom svojstvu, pa ipak, držim da je Mudrost izvorna narav Istine, a Ona (Mudrost), nikako ne može biti banalna. Pored duhovnosti, veliki sam štovatelj znanosti koju poimam kao jednan vid jedinstvene stvarnosti iz koje ništa nije, i ne može biti isključeno. Štoviše, od znanosti sam naučila podjednako mnogo kao i od same duhovnosti, jer Istina je nedjeljiva, i ništa, baš ništa, ne upućuje na mogućnost mijenjanja svijesti s pomoću ponavljanja slogova, sve da ih se izgovara danonoćno.

Jednako vrijedi i za ponavljanje  Isusova imena što se također može smatrati svojevrsnom kršćanskom mantrom koja će ostati samo to ukoliko Njegov Duh ne prebiva u nama.

Ljubav je jedina mantra koju duh poznaje, a ona se ne izgovara nego živi.

(nastavlja se)